Vjeruje se da se tkanje kineskih tepiha razvijalo tijekom mnogih stoljeća, crpeći utjecaje i iz kineske dekorativne umjetnosti i iz tradicija tkanja susjednih regija u središnjoj Aziji i Tibetu. Do dinastije Qing (1644. – 1912.) tkanje tepiha postalo je dobro utemeljen zanat, s fino tkanim tepisima koji su se proizvodili za carske palače, budističke hramove i domove bogatih obitelji. Mnogi dizajni odražavali su tradicionalnu kinesku simboliku, sa zmajevima, cvjetovima lotosa, božurima, šišmišima i motivima oblaka koji su predstavljali prosperitet, dugovječnost, zaštitu i sklad.
Glavna središta tkanja nalazila su se u sjevernoj Kini, posebno oko Pekinga, Tianjina i Ningxije, gdje je pristup visokokvalitetnoj vuni podržavao proizvodnju debelih, izdržljivih tepiha meke teksture. Svaka regija razvila je svoj prepoznatljiv stil, iako su kineski tepisi općenito ostali prepoznatljivi po svojim prostranim kompozicijama, uravnoteženim rasporedima i suzdržanim paletama boja.
Tijekom dvadesetog stoljeća, kineski tepisi postali su sve popularniji u Europi i Sjevernoj Americi, što je dovelo do veće proizvodnje za izvoz, a pritom su zadržali mnoge tradicionalne dizajnerske elemente. Većina vintage kineskih tepiha dostupnih danas tkana je između ranih 1900-ih i 1980-ih. Od tada je proizvodnja tradicionalnih ručno čvoranih kineskih tepiha značajno opala, zbog čega kolekcionari i vlasnici kuća koji cijene njihovu izradu, kulturnu baštinu i bezvremensku estetiku sve više traže originalne vintage primjerke.